Bez dramatike, žive poezije i jačine emocija

Druga ovogodišnja premijera na 73. Dubrovačkim ljetnim igrama, Krvava svadba Federica Garcije Lorce, bila je iščekivana i s najavama punim obećanja, u režiji Franke Perković Gamulin, dramaturgiji Gorana Ferčeca, njihovoj zajedničkoj adaptaciji teksta prema prijevodu Ivane Gomez te izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla. Želeći ostati vjerna karakteru poetske drame koncepta očišćena od svega suvišnog, predstava uspostavlja scenu kao smirenu, stiliziranu sliku unutar koje pokušava graditi ambijent i atmosferu tragedije zatvorenog svijeta o kojem piše Lorca. Veliko gledalište prvoga dijela predstave smješteno je u ruševine benediktinskog samostana na Lokrumu i oponaša izvornu lokaciju drame. Scene običaja ruralne zajednice imaju slikovitu i simboličku vrijednost i grade lirsku atmosferu, stvaraju slutnju nadolazeće tragedije, naročito u scenama svadbe, plesa i pjevanja te pojavljivanja zborovođe Mojmira Novakovića. Njegova je pojava iznimno scenična i organski povezana s glazbom koju izvodi s Ivom Letunićem (zajedno potpisuju i autorstvo skladane etnoglazbe), pa mi se čini da je najbolje utjelovila onaj Lorcin duende, onu riječima teško opisivu i prevodivu magiju stvaralaštva, strasti, zanosa i krvi te naposljetku mitski jake povezanosti čovjeka i podneblja.

Predstava uspostavlja scenu kao smirenu, stiliziranu sliku / Snimio  Marko Ercegović

Jadranka Đokić kao Majka ostvarila je ulogu jake i odlučne žene, opore kakav joj je i život, karakterno zaokružene i više negoli joj fragmentarni Lorcin tekst to dopušta. Dominira zbivanjem i kao takva nema partnera za klasičnu dramsku suigru, jer je većina ostalih likova, osim dramske minijature Nikše Butijera, svedena na simbole, na skicirane tipove lirskog izričaja.

Nikša Butijer u ulozi Oca mladenke najbolje je utjelovio povezanost andaluzijskog čovjeka i škrtog, okrutnog podneblja, zemlje s kojom se bori i vlastitim je rukama ne samo obrađuje nego i osvaja. U takvim je ulogama Nikša Butijer jako dobar, pa je u ovom slučaju podjela sama po sebi dramaturški riješila jedan lik, kao zaokružena minijatura.

Simboli Zaručnika i Zaručnice, u ulogama Luke Kneza i Lare Meniga, funkcionirali su kao slike, dok je Zaručnica u dionicama s Leonardom (Nikola Baće) došla do zajedničke slike emocija zaljubljenosti; uspješno su odigrali nerazdruživost, jaku toliko da zajednički bježe sa svadbe.

Tanja Smoje kao Služavka u predstavi je reducirana i posve emotivno ugašena u odnosu na sam tekst. Dok čitajući Služavkine replike vidimo slike koje se s ushitom dive nadolazećoj sreći braka Zaručnice, u lokrumskoj je predstavi ona svedena na ženu koja potpuno smireno o braku govori kao netko tko je ushit i strast morao posve potisnuti. Namjerno je tako redateljski i dramaturški odlučeno, i nije netočno, ali tu se gubi snaga Lorcina teksta.

Iva Kraljević čini mi se ponajviše realističnom u glumi, s naznakama predosjećaja svega što dolazi, dok je Ksenija Marinković sugestivno gradila atmosferu kao Punica u prvom i Smrt u drugom dijelu predstave.

Nakon bijega Zaručnice s Leonardom publika ih slijedi iz ruševina samostana u maslinik, što je točan ambijentalni pomak, i mogao bi pratiti dramatičnost radnje. Tamo se događa kraj dosljedan započetom konceptu, s verbalnom poezijom izraženijom nego u prvome dijelu, no i on je dramaturški reduciran. Lik Mjeseca, nositelja volje bogova i tragičnih silnica, sveden je na glas, dok je lik Smrti jasan, no nitko od njih nije dovoljno snažan ni potresan. Lijepa je scena Zaručnika i Zaručnice koju su Nikola Baće i Lara Meniga dojmljivo odigrali, slikovito i simbolično, a takav je i sam kraj, ekspresionistički krik Zaručnice ovjekovječen na platnu; zaleđen u vremenu, u boli.

Sve su osobe Lorcine drame na neki način samo skicirane i simbolične, kako u ovoj predstavi, tako i u tekstu Krvave svadbe; no tamo ih karakterizira snažna, dramski nabijena lirika koju izgovaraju.

U ovome pročišćenome konceptu sva se drama pretočila u slikovitu ali tihu simboliku ambijenta kojim dominira arhetipska Majka, pojavljuju se ljudi oko nje koji predstavljaju zajednicu, te dvoje pobunjenika. Za taj koncept zaslužni su, osim već spomenutih članova autorskog tima, scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Doris Kristić, suradnik za scenski pokret Matija Ferlin te oblikovatelj svjetla Elvis Butković.

Čistoća sugestivnosti, sudbinska pomirenost s višim silama i životnim ishodima te neupitna tragičnost postignuta je i u ovakvu čitanju, no nedostajalo je dramatike, jačine emocija i žive poezije na sceni da Lorca na Lokrumu zaživi u punini.